Lazar Manojlović, čovjek koji ne odustaje

Knjiga tuge i opomene Lazara Manojlovića sastoji se pretežno od njegovih novinskih tekstova objavljivanih od 2009. do 2013. Teme kojima se Manojlović u knjizi bavi su one koje su u najvećoj mjeri uticale na njegov život ali i život u cjelini u BiH.

Hodeći kroz zemlju
 
Kroz noći i dane
 
Vidio je navist
 
Vidio jest bolest
 
I vidao rane
 
Iz pjesme „Pravednik“ Maka Dizdara

 

Piše: Amer Tikveša

Lazar Manojlović je, prije svega, pedagog. Radio je kao učitelj u nekoliko mjesta te kao direktor Osnovne škole Radojka Lakić u Bijeljini. Za svoj prosvjetno-pedagoški rad dobio je više priznanja i nagrada. Vrijedno je spomenuti da su mu najznačajnije od nagrada i priznanja dodijeljene prije rata, jer one nisu prestale pristizati zato što je rat ili što je s ratom Lazar Manojlović prestao raditi u prosvjeti ili penzionisan. Ne, njega su prestali nagrađivati jer se sistem koji je visoko vrednovao Lazarov rad iz korijena promijenio. Lazarov pristup prosvjetno-pedagoškom radu s nastupanjem rata postao je nepoželjan. Evo nekih od nagrada koje je Manojlović osvojio: Za predan  požrtvovan i svestran rad u ostvarivanju vaspitno-obrazovnih ciljeva i svestranom razvijanju ličnosti učenika, dobio je Prvu nagradu Savjeta za prosvjetu Narodnog odbora opštine Tuzla, 1960. godine. Za zasluge i postignute uspjehe u radu od značaja za socijalističku izgradnju zemlje, Ukazom Predsjednika SFRJ, Josipa Broza Tita, odlikovan je Ordenom rada sa srebrnim vijencem, 1971. godine. Za izvanredno zalaganje i rezultate postignute u obrazovanju i vaspitanju učenika, inovacije školske nastave i razvijanje kulture dobio je jugoslovensko priznanje i nagradu Najdraži učitelj, 1976. godine. Za zasluge na polju tehničkog stvaralaštva i širenju naučne i tehničke kulture, dobio je nagradu i zlatnu medalju Mihajlo Pupin na Međunarodnom sajmu tehnike i tehničkih dostignuća Beograd, 1995. godine, te Zlatnu diplomu na Međunarodnom sajmu učila, Beograd, 1996. godine. Dobitnik je nagrade za životno djelo u pedagogiji Dr. Vojislav Bakić, koju mu je dodijelio Pedagoški pokret Jugoslavije, Beograd, 2002. godine.

Dakle, jasno je s kim imamo posla, s istaknutim prosvjetnim radnikom i pedagogom, jednim od najboljih na prostoru bivše Jugoslavije čiji je rad bio u ideološkom smislu usmjeravan idealima jugoslovenskog socijalizma, ideologijom bratstva i jedinstva, jednakošću svakog ljudskog bića i davanja jednakih mogućnosti svakom.

S ratom, u Manojlovićevoj Bijeljini, javni moral postaje fašistički. Od samog Manojlovića, direktora škole Radojka Lakić, tražili su srpski nacionalisti da im da spisak nesrpske djece, što je on odbio. Tražili su da sruši spomenik narodne heroine Radojke Lakić, što je također odbio. Spašavao je koliko je mogao svoje sugrađane od zlikovaca i otvoreno se suprotstavljao politici zločina čije je najveće „dostignuće“ bilo etničko čišćenje. Zbog toga ne da nije nagrađivan, nego je i smijenjen s pozicije direktora škole. Moral koji je zastupao Lazar Manojlović preselio se u privatnu sferu, a on je u ratnoj i poratnoj Bijeljini bio gotovo jedini koji je u duhu tog morala smio javno istupati.

O svemu tome obimno je pisano, a iskustva te vrste sabrana na jednom mjestu nalaze se u njegovoj knjizi Zapisi iz vremena zla koju je objavio NVO Gariwo 2009. Knjiga tuge i opomene na neki način nastavak je spomenutih Zapisa iz vremena zla. U Zapisima je govoreno pretežno o iskustvu rata, a u ovoj knjizi se govori o iskustvima poraća koja proističu iz ratnih. Ova knjiga prikaz je kontinuiranog djelovanja Lazara Manojlovića na prokazivanju moralnog sunovrata bh. društva te prikaz njegove donkihotske, civilizovane, nenasilne, i u velikoj mjeri institucionalne borbe da se spasi što se spasiti da.

Kao što sam rekao, autor u knjizi govori o onome što nam je u BiH odredilo život, a to su prije svega rat i njegovi gospodari. Govori iz perspektive pedagoga sa socijalističkim moralom utkanim u svoje djelovanje. Govori o sistemu koji se iz korijena promijenio i koji odgaja ljude u suprotnosti od ideala humanizma. Radi se ustvari o anti-odgoju. Kad spominjem odgoj, ne mislim samo na odgoj djece već i na razvoj cjelokupnog društva koji je protivan civilizacijskim vrijednostima.

Postoji još jedna perspektiva iz koje autor piše i koja njegovom pisanju daje puni kredibilitet, a to je perspektiva pravednika. Zbog moralnih normi za koje se zalagao i u skladu s kojima je postupao Lazar Manojlović je dva puta nagrađivan a obje nagrade mu daju status pravednika – onoga koji istupa u skladu s općeljudskim vrijednostima, radi to nenasilno, za svoje istupanje ne traži materijalnu naknadu, a zbog njega biva egzistencijalno i/ili fizički ugrožen.

Tako je Manojlović postao prvi dobitnik Nagrade Duško Kondor za građansku hrabrost koju mu je dodijelio NVO Gariwo u Sarajevu, 22. 2. 2008.

U Republici Italiji, u gradu Padovi, 5. oktobra 2008. u Parku pravednika proglašen je pravednikom svijeta sa izgrađenim stubom pravednika pored kojeg je zasađena maslina njemu u čast.

Dakle, pred nama su zapisi čovjeka koji od početka rata naovamo nosi auru neke vrste svetosti. Može zvučati paradoksalno, ali ta je svetost posve svjetovna i posve ljudska. Pred nama su zapisi čovjeka koji je istinski ogorčen i tužan zbog svega što se desilo i što je u svojoj borbi gotov sam i zato je to knjiga tuge. Zbog svega toga on opominje glasom pravednika iz pjesme Maka Dizdara, glasom što „zvoni kroz tišinu“, moglo bi se reći grobnu, gnjilu tišinu, muk utučenih ljudi koju može razbiti samo ako oni kojima se obraća pristanu da ga slijede. Zato je to knjiga opomene.

Bookmark and Share

 

 

Ko snosi ponajviše krivice za nedostatak građanske hrabrosti?

KNJIGE

Više