HRONIKA KONJIČKOG ZLA; Prikaz knjige Gorana Sarića: Lijepo gore klasici marksizma

Dnevnik Gorana Sarića izvanredno je svjedočanstvo o njegovom i mom gradu Konjicu za vrijeme posljednjeg bosanskog rata, što se kao paradigma može uzeti i za prikaz rata na cjelokupnoj teritoriji BiH pod kontrolom Armije RBiH.

Piše: Amer Tikveša

Sarić gotovo do samog kraja rata ostaje u gradu zapisujući ratnu svakodnevnicu iz perspektive „višestrukog marginalca“ i „autsajdera“. Osim što je u percepciji dijela svojih sugrađana Srbin, „potencijalni izvor zla“, on ima umanjenu fizičku sposobnost zbog koje nije služio Jugoslovensku narodnu armiju, pa tako u ratu nijednoj strani nije bio podoban kao vojnik. Po struci je bibliotekar, čuvar na jednom mjestu sabranog znanja, što u vrijeme spaljivanja knjiga i brisanja i prekrajanja istorije također znači marginalca. U ratu se bavio humanitarnim radom kada je humanost na sve strane gubila... I upravo zbog te perspektive višestrukog marginalca njegovo svjedočanstvo je autentično jer on nije pisao kao PR ili pobornik bilo koje ideologije zla i rata, on je pisao kao jedinka koja se našla u neobranom grožđu, pisao je sebi, vodio dijalog sa sobom da lakše podnese život u svijetu okrenutom naglavačke.

On je istovremeno pisao o zlu koje su srpska i hrvatska vojska nanosile njegovom gradu, ali i o zlu koje su mu nanosili njegovi branitelji pod nazivom Armija Republike Bosne i Hercegovine. Ne dvoji Sarić nijednog trena o tome da bez srpskog ne bi bilo ni hrvatskog ni bošnjačkog zla, kao što ne dvoji da se Hrvatsko vijeće obrane priključilo srpskoj vojsci i postalo razarač grada kojeg je do jučer branilo, kao i ubica života u njemu. No, zbog toga ne relativizira i ne pravda zlo “branitelja” grada i navodnih branitelja multietničke BiH. On govori o ubistvu porodice Golubović, zločinu nad Srbima u Bradini, maltretiranju logoraša srpske i hrvatske nacionalnosti po konjičkim kazamatima i brojnim drugim stvarima koje su nikad oprana mrlja na savjesti kako Konjica tako i onog dijela BiH odakle je dolazilo i dolazi najviše glasova za njen opstanak i njenu multietničnost. Iz Sarićevog pisma možemo itekako nazrijeti da je na toj strani dio vojnih, policijskih i političkih struktura itekako radio na etničkom čišćenju, nešto više sofisticiranom nego što se to dešavalo na srpskoj i hrvatskoj strani, ali gotovo jednako učinkovitom. Imamo li u vidu da je Konjic prvi otvoreni grad u BiH, onda takvo pismo još teže pada jer se po pitanju njegove multietničnosti ovoliko godina iza rata gotovo ništa nije uradilo, a on je zbog svoje odrednice – prvi otvoreni grad – trebao biti primjer drugim gradovima. Vidimo jasno, ciljano je ubijana multietničnost sa željom da se ne ponovi i to pod zakletvom u nju kao garancijom vlastite moralnosti.

To je ona, moglo bi se reći, ideološka potka dnevnika koja ga čini zanimljivim za istinu o bosanskom ratu i za rušenje mitova o njemu.

Intimistička strana dnevnika govori o drami pojedinca i strahu za vlastitu glavu sa svih strana. Međutim, iako je sačuvao „glavu“, teško je reći da je sačuvao život, on se naprosto raspao. Domovina je nestala, porodica se rasula, prijatelji razišli ili promijenili do neprepoznatljivosti, grad se pretvorio u ruševinu, sistem vrijednosti  okrenuo naopačke a na stratištu vlastitog kosmosa jedino na šta se mogao osloniti bilo je sjećanje na bolje jučer i slaba nada u bolje sutra koje s onim jučer ne može imati nikakve veze. Rat, iz te intimističke drame gledano, dođe kao čistilište od starog za novi život koji će autor nastaviti u Holandiji. Otud i naziv dnevnika „Lijepo gore klasici marksizma“ jer se jedan život odgojem i obrazovanjem ukalupljen u te klasike srušio u ratu, tako da kraj rata nije bio spas već muka ponovnog počinjanja u zreloj dobi sa spoznajom o ljudskom kao demonskom.

S literarne strane gledano, dnevnikom dominira njegova lirska komponenta. Dijelom je to zahvaljujući pjesmama koje su u dnevniku našle svoje mjesto zahvaljujući onim životnim situacijama teško prevodivim na bilo koji drugi jezik osim jezik poezije. To je poezija, frostovski shvaćeno, kao ono što se izgubi u prevodu,  o čemu se tako logično i lako zapitati, a tako teško naći jednostavan odgovor. Liričnost iskaza je prisutna i u ostatku dnevnika, prije svega zbog emotivnosti iskaza zahvaljujući kojoj ovaj dnevnik nije samo jedan u nizu ratnih dnevnika već je od onih obilježenih individualnim senzibilitetom do te mjere da ga taj senzibilitet u većoj mjeri čini originalnim negoli jedinstvenost situacija koje su u njemu opisane.

Posebno vrijedan pažnje je literarni postupak citatnosti. S jedne strane radi se o klasičnoj citatnosti koja služi svojevrsnoj korespondenciji između autorovog životnog i čitateljskog iskustva. Međutim, posebno je zanimljivo citiranje pisama Lazara Drljače, slikara osobenjaka, koji je više decenija svog života proveo u Šantića vili u selu Borci, gdje je i Boračko jezero. Drljača je to mjesto odabrao kao topos raja na zemlji. U ratu to mjesto postaje topos pakla odakle četnička armada bljuje vatru na stanovnike Konjica, zatočenike njihovog zla. Odlomci iz pisama Lazara Drljače te ratni autorovi zapisi tu korespondiraju kao dijalog ta dva toposa smještena na istom mjestu ali u različitim vremenima te istovremeno kao dijalog ta dva vremena, onog „kad je Bog po zemlji hodao“, kako autor na jednom mjestu kaže, te onog kad je Bog, kao označitelj za metafizičko dobro, protjeran sa zemlje.

Bookmark and Share

 

 

Ko snosi ponajviše krivice za nedostatak građanske hrabrosti?

KNJIGE

Više