Tribunal o dobrim ljudima u vremenu zla

Knjiga Gabriela Nissima „Tribunal o dobrim ljudima u vremenu zla“ već u podnaslovu otkriva svoju suštinu: „Priča o Moši Bejskom koji je stvorio Park pravednika“.

Park pravednika dio je memorijala Yad Vashem koji se nalazi u Izraelu a osnovan je 1953. kao memorijal u kojem se čuva uspomena na 6.000.000 Jevreja ubijenih tokom Drugog svjetskog rata. Zahvaljujući Parku pravednika čuva se uspomena i na „pravednike među narodima“, na one ljude koji nisu Jevreji ali su spašavali Jevreje rizikujući svoje živote. Svi pravednici u Parku imaju ploču s imenom i prezimenom i zasađeno drvo koje simbolizuje njihovu plemenitost.


Za ono što taj Park predstavlja danas, jedan od najzaslužnijih ljudi je Moše Bejski. Tačnije, Moše Bejski bio je jedan od najaktivnijih u Izraelu kada je u pitanju širenje priče o tzv. „fabrici života“, fabrici Oskara Šindlera, čovjeka koji je spasio na stotine Jevreja koji su radili kod njega, a ta njegova aktivnost će u mnogome promijeniti odnos prema pravednicima unutar Izraela. Već od njenih početaka, Moše Bejski je bio član Komisije pravednika, tijela koje je u sklopu Yad Vashema odlučivalo o tome ko će ponijeti časnu titulu Pravednika među narodima. Iako je u izraelskom zakonu iz 1953. izričito rečeno da je pravednik svaki nejevrej koji je u toku Drugog svjetskog rata spašavao Jevreje, prvi predsjednik Komisije, Moše Landau, čovjek poznat i zbog suđenja Ajhmanu kojeg je osudio na smrtnu kaznu, to određenje prilično je suzio insistirajući na ukupnoj moralnosti osobe, a ne samo na činu spašavanja Jevreja.


Taj stav najviše će minorizirati osobu kojoj je Moše Bejski bio zahvalan za vlastiti život – Oskara Šindlera. Naime, Šindler će se naći pod optužbom jednog Jevreja da je njegovom ocu preoteo fabriku, njega ošamario pa čak i nekolicini SS-ovaca naložio da ga pretuku. Osim toga, ne u vezi s titulom pravednika, ali u u funkciji ilustriranja Šindlera kao osobe niskog morala u knjizi će često biti spominjana Šindlerova pretjerana sklonost ka alkoholu i ženama.


Šindler će, prema odluci predsjednika Komisije pravednika, sudije Landaua, 1967. dobiti priznanje u kojem ga obavještavaju da u Yad Vashemu postoji drvo s njegovim imenom. Tek 1993., zahvaljujući Moši Bejskom koji je tada bio predsjednik Komisije pravednika, Šindler će posthumno dobiti medalju Pravednika među narodima svijeta i to indirektno. Naime, Bejski nije htio relativizirati odluke sudije Landaua te ponovo pokretati slučaj Šindler, nego je elegantno, preko imenovanja Šindlerove supruge pravednikom, medalja pravednika dodijeljena i Šindleru.


Situacije kroz koje je Moše Bejski prolazio interesantne su sve do jedne, ne samo ova koja se tiče proglašavanja Šindlera za pravednika. Spomenut ću još dvije. Jedna je sa suđenja Ajhmanu kad je iznio jedan svoj duboko etičan stav. Naime, Bejski je imao priliku da pobjegne iz logora, ali je odlučio da ostane jer bi svojim bijegom uzrokovao ubijanje na desetine zatvorenika od strane nacista. Iako je među logorašima bilo uvriježeno mišljenje da će svoj život najvjerovatnije okončati u logoru, pod stravičnim okolnostima, on nije htio biti uzrok ubrzanja tog momenta bilo kojem od logoraša, a, osim toga, nikakav logor nije uspio u njemu slomiti tu istinski ljudsku emociju: nadu u mogućnost spasa bez bježanja.


Druga stvar koju ću spomenuti jest odnos Bejskog prema Stivenu Spilbergu, reditelju Oskarom nagrađenog filma Šindlerova lista. Bejski je uvijek odbijao da ga se dovodi u vezu sa Spilbergom. Nije došao ni na prijem koji je Spilberg napravio u Jerusalemu za preživjele s liste, nije želio ni da se pojavi u završnoj sceni filma s preživjelima sa Šindlerove liste. Ukratko, nije htio da se ijedan dio Šindlerove slave prenese na njega kao jednog od najzaslužnijih što je priča o Šindleru obišla svijet. Na kraju krajeva i sam film je u velikoj mjeri oslonjen na neumorni rad Moše Bejskog na afirmaciji Šindlera.


Međutim, kako autor knjige Gabriele Nissim kaže: „Spilberg nije shvatio da je Bejski odnio najtežu pobjedu, jer je uspio da izraelskom društvu nametne drugačijeg heroja (...)“.


Bejski je, s jedne strane, uspio dekolektivizirati krivicu, a, s druge strane, kroz vlastiti primjer individualizirati žrtvu.


Knjigu je izdao NVO GARIWO 2007. u sklopu edicije Pitanje svih pitanja. To je godina kada je ubijen Duško Kondor, direktor GARIWO Škole građanske hrabrosti, borac za ljudska prava, osnivač Helsinškog komiteta za ljudska prava Republike Srpske... Knjiga je u izdanju na B, H, S jeziku posvećena njemu i ta posveta, između ostalog, upućuje na važnost knjige za naš kontekst. Upućuje na važnost pravednika, što Duško Kondor nesumnjivo jest, za proces pomirenja u našem društvu. Stoga ova knjiga, koliko god da se odnosi na izraelski kontekst, može biti primjenjiva i na bosanski kao i na kontekste svih zemalja ili naroda koji su preživjeli genocid, tj. može imati praktičnu svrhu unutar tih konteksta. Iz nje se o procesu pomirenja može itekako naučiti.


Amer Tikveša

Bookmark and Share

 

 

Ko snosi ponajviše krivice za nedostatak građanske hrabrosti?

KNJIGE

Više